[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne brini više
mene neće vratiti
ni tisuće valova
iz morskih dubina,
doplivala sam do dna
da se iz tmine ne vratim
da ne izroni i ona tuga
što um steže i strši poput jarbola
na pučini poslije potonuća broda.

Izmolila sam milost kod Posejdona
da u moru me ostavi
tebi neku drugu sirenu podari
meni je već rep podrezan
jer moja ljubav tebi nije potrebna.

Ne stanujem u plavetnim dvorima
plutam nošena strujama
slobodna kao zlatna ribica
bez moći ispunjavanja  želja
ali samo do prvog ulova
u mreži nekog ribara.

Autor Baka123

Ova objava ima 4 komentara

  1. Tužan kraj jedne ljubavi…kada osjećamo da nas druga polovica više ni ne doživljava kao ljubav…ali na kraju pjesme ipak spremnost na nešto novo,na neki novi susret s ljubavlju…
    Prelijepi stihovi Baka!Osobito kraj…
    “Ne stanujem u plavetnim dvorima
    plutam nošena strujama
    slobodna kao zlatna ribica
    bez moći ispunjavanja želja
    ali samo do prvog ulova
    u mreži nekog ribara.”
    Topao osmjeh kroz noćnu tamu ti šaljem!:))

    • Shadea hvala ti najljepša. Nikad nije sve potpuna tama uvijek ima neka pukotina kroz koju prodre zraka sunca pa tako i sa ljubavi ako jedna ode doći će nova.Pozdrav i tebi kroz ovu noć.

Odgovori

Subscribe without commenting