[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Još kada sam se prvi put sklonio sa ljetnog mravinjaka obale znajući tome neizrecivi razlog,
postadoh nevidljiv i nikad vaše sam;

napuštenom cestom lutam i ne moram zamišljati kako sam negdje gdje nisam jer ne mogu znati gdje jesam – potpuno zbunjujuća biti mora stvarnost kako se ne bi lako nalazile sličnosti.

Iza zavjese znani su glasovi vodili misli koje kušale su želje; javljahu se kao čežnja ili nada,
načas sjevajući iza grebena:’’Želje teže biti znaju i od gradova, a ne boje ih se oni što ispustiše ljubav hvatajući se za zmijin rep’’.

Otud plač rastanaka. Drukčije biti i ne može;
Nema riječi dok slijedeća prošlost razdanjuje mnoge puteve. I koliko sam upoznao ljudi!?
Nijednog. Zagrljaje prekidala svjetlost – ispod
stolica bi pogled nalazio mračno mjesto i tamo
staru prašinu od koje svrbi čelo.

Bez krila koje gromove zove, tužnim ovim crtam krug iznad cilja kojeg nema – niotkuda i jeste došao san u kom napuštam bučni autobus i stajem na cestu koja križa se sa onim što je bilo.

Mirujem. Mirujem gledajući u drugima koji prolaze svoju oholost i iza te pustoši lažan mir koji mora ići dalje.

Autor pechko

Odgovori

Subscribe without commenting