teško je odmaknuti se
od ulice šarenih persona,
prtljage zahrđene na
vremenu kad znala sam
izgovorite tek dvije riječi,
žudim prisječajući se šetnji
u danu svjetlosti,
moje
svjetlosti satkane u obrisima
modrine plićaka, tamo gdje
morski konjici i sirene slavili
su ljetni solsticij,
sada vrištim
nemoćna, teških udova, mokre
kože,
ništa više ne ide meni
u korist pa ni zaveslaj vjetrića
koji odlučio se poigrati sa sparinom,
skidam moje stakleno povećalo,
trudim se očima bez dodataka
uzeti bogatsvo modre pjene,
plave tišine pošumljenih strana,
imam tu moć,
bez suvišnih
pomagala zaspati u koljevci onog
što inspirira ženu za trenutke
zabilježene u pjesmi noćnih krilaca…..
