Nadanja
Nadam se da ce noc probuditi dan,
U tvom zagrljaju da ostanem sam…
Budim se cujem korake,
Sve jace osetim drhtaje…
Poslednju zvezdu guse oblaci,
Gubim razum nosi me vetar…
Kako su puste ulice,
Sve same lutalice…
Sve je bledo i sivo,
Noc kuca na vrata,
Vracam se sada…
I ovo poslednje nadanje,
Mozda doceka bolje svitanje…
Nadam se da ce noc probuditi dan,
U tvom zagrljaju da ostanem sam…
prekrasno Danijele :)
Hvala ti draga Newenka… :)
:))) ugodan dan ti želim!!!
pre..pre..predivno.. :)
Hvala valeriana! :)
“posljednju zvezdu gase oblaci”…divan stih…i posljednja dva…koliko god nade u njima piše…ostaju gorki,nepovjerljivi…Divna pjesma Danijele:))
Hvala ti shadea…zivot je pun nade tako da su i stihovi paravan zivota! ;)
Tako je Danijele…Paravan Života…ponekad spušten,ponekad podignut…a nada…tu je negdje…skrivena među naborima paravana…:)Lijep pozdrav:)