[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Više te nema, sama sam ostala, ne plačem a i zašto bih?

 

Osjećam opet stare strahove, onu sijedu samoću,

Što li je strah nego prostranost riječi,

Nemam nikog da me zagrli i spriječi.

 

 

 

Pa upitala bih te poturice, zašto si moje srce izdao?

 

Čujem još su ti slane plahte,  skupljaš suze moje,

dok na njima pleteš snove,

savjest te peče a moj glas zove.

 

Zanosiš se dušo ja sam na planinama daleko,

i moj glas odavde ne možeš čut,

to ti se moj lik priviđa jer pustio si svoj životni put.

 

 

Tko sam ja i mislim li na te, ne zanima nikoga

ti dobro znaš da umjetnost teče žilama ispaćenih stihova

i svaki moj novi redak zahvalu tebi pruža

otišlo je nebo moje, ostala mu uvenula ruža.

 

Posted by Lucy Fer

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting