[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Razapeta između dva svijeta,
onog kojeg želim
i onog kojem pripadam.

Oba su na ivici ponora bez dna…

Lebdim dašak iznad zemlje,
vrhovi trave me drže,
golicaju,
podsjećaju da svakog trena mogu pasti,
da moj let nije stvaran.

Želim da ovaj nemir nestane,
da se svjetovi izgube u magli,
da mirno legnem u postelju od trave…
stopim se s njom…

Možda prestanem voljeti,
možda i želje nestanu,
Ovaj bol u grudima što me vuče u propast.

Zašto kročih u njihova carstva
tako blizu ponora,
propasti.

Ni svoja, ni njihova.
Rastrgana željama,
zbunjena mislima
i dalje lebdim
dašak iznad zemlje
sve bliže ponoru.

Ne osjećam strah…
Možda ponor ima dno.

Posted by Fallen Angel

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting