[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Odmorna, a gotova za lake snove,

palim svjetla večerima ova grada,

palim tinjajuće srce samo radi obaveze

i zbog vrabaca i ptice svoje

jer to je samo moja jedinstvena zgrada

u životu koji navikao je na breze,

 

na travnjake i na kamenčiće na plaži;

u životu bez pidžama, kreveta i kuće,

u životu s naprtnjačom koja zjapi prazna,

u životu kojeg dragi Bog od mene traži

pa Ga prate moje želje za Njim vruće,

pa Ga tješim da mi nikada to nije kazna

 

baš zbog toga što od Njegove mi volje sve dolazi,

i to mukotrpno klošarsko odijevanje,

i te tenisice beskućnika,

čak i onaj mršav pas koji brzo pored mene prolazi.

Sretna slušam i oluka odlijevanje,

čini mi se kao da je vino imućnika.

 

Čini mi se još i da sam odjevena časno,

makar često mi je ovih dana hladno,

a još nosim rukama si načinjenu jutrošnju salatu.

Želudac se javlja, a u glavi bruji sasvim jasno

da će ono neko vino polučiti mi oboljenje gadno,

možda kap me strefi već na prvom katu.

 

Uzalud je prošla moja briga za preživjeti

jer je bila samo uzaludna prijetnja.

Kad sam već do sada Bogu mome izdržala,

On će uvijek opet izobilja meni providjeti

ako samo od mene ne dođe smetnja

sada kad sam godine života iztrzala.

 

Odlazim na nemiran mi počinak,

sve je sjajno, odmaram se urnula.

Spavam ista takva kakva ulicama hodim.

Ostavljam najčešće vrlo tanak otisak

i znak da sam uopće u snove se obrnula

jer je postelja mi more moje kojim opušteno brodim.

 

Ne znam što će sutra biti.

Sigurno ću živjeti još dugo, dugo

jer još nisam sa životom započela.

Nije da ja želim svoje čine kriti

nego znam da mora biti još i nešto drugo

zbog čega sam Bogu već odavno stići htjela,

 

ali Bog me tu još uvijek drži svjetionikom.

Mora biti da je neki moreplovac isposnik

nedavno započeo sa svojim putovanjima

isto tako kao što sam ja mu postala dionikom

na postelji mi koju vidim kao mora lik.

Možda ja sam jedina mu nada u njegovim ludovanjima.

12.02.2015. 20:31

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting