[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U mom Velikom tjednu nasta lom,
Isus pere nam noge da imamo dijela
u Njegovoj ljubavi, s Njegovom mukom;
perem stope na zemlji i perem se cijela.

“Evo ti moje tijelo, moja riječ i krv”,
daje mi Spasitelj buduću teseru,
znak da već nisam obična strv;
uzimam, blagujem Posljednju večeru

kao da mi se događa po prvi put.
Da nisam Ti, Gospodine, izdajnik
kad tako nespretno ćutim Ti pu¨t?
Ta, već postadoh skrušeni pokajnik.

No, Ti ne tražiš unaprijed moju žal.
Sada je Večera, a stope mi čiste,
sve drugo u Nebu, nadvladalo kal.
Želiš da zovem se Tobom, Kriste.

“Za tebe se predajem i za tvoj spas”
govoriš, spas je isti za Tebe taj
jer imamo Oca, Boga, imamo nas,
sve ljude što čekaju vječni raj.

Strepnja me obuzima, mori me strah,
gorko i slatko uzbuđenje;
ne slutim kakav doživjet ću krah,
živim samo za Proviđenje,

zajedno s Bogom i Božanskim licem
koje neću moći prepoznati časkom
jer tada će sve nas zasuti pokličem,
kamenjem, otrovom, žučnom opaskom.

Da ipak nisam ja izdajnik Tvoj
koji Te proda za cijenu jadnoga roba,
zar nije ropski izražaj moj?
Zar nije sad ono posljednje doba,

a mene ne uzimaš pod krilo sveto
jer često se osjećam ledeno?
Kosti, obrazi, ruke žeđaju ljeto
i Tvoju riječ laku, saće medeno.

Uzimam Tijelo, slatko je, slatko,
nije, kao nekada, običan kruh.
Muka je moja potrajala kratko,
vječno na meni počinuo Duh.
‎četvrtak, ‎13. ‎travnja ‎2017. 00:52:26

Odgovori

Subscribe without commenting