[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Od kada je tako da su kiše slijepe
i da ne zna kaplja gdje će pasti
kad se za nju molitve zalijepe,
kada srce želi sa njom srasti;

od kada su studeni nam okovale
ove duše što se kao lava tope!
Jedna drugu čežnjom omotale,
a nedužni vapaj k nebu se prope.

Sakrivene suze čisti obraz orosile,
porivi se ljubavi međusobno traže,
a kiše su silno snoplje pokosile
i drveće visoko sve to više snaže.

Munja kao suha trska puca,
nervi ne podnašaju ni groma
koji trese utrobu u kojoj grca.
Kako zaplivati poslije sloma

ako nije nebo ono koje šalje kapi?
Tiho, dušo, ne buni se protiv toga
da ti život u u toj čežnji hlapi
jer će čuda neviđena vratit’ uzetoga

kao što se k nebu vraća kap.
Ljeta će stići oblikom sparina,
sanjat ćeš da miluje te slap
i postat će novo od starina.

Ne boj se, to je samo oblak tusti,
prognani su najsvetija bića;
ne trzaj se, samo se prepusti
svome uvjerenju, boli svoga žića.
‎četvrtak, ‎19. ‎listopada ‎2017. 06:31:40

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting