[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Između Tebe i mene
Nit ljubičaste strepnje
viticu po viticu plete
Na dlanu spomenara.

-Sve što bili smo
Predodređeni i prisni
Sebi ili drugima
Umiveno je spoznajom
Da su nam životi bili
Prepleteni

Nakratko-
Tek Titraj u glasu vode.

Samo su drhtaji čežnje
Niz obronak sjećanja
Uzdahom potekli.

Ostavila sam prozor
otvoren
I krov sam odškrinula
I trepavice otvorila
I noć raskopčala
I pregršt vode
Na grudi prolila

-U šumi jelen žedan
I barka
na dlanu spomenara…

Posted by Emilija Vasiljevic

Evo, kako je to sa mojim pjesmama počelo: Imala sam 9 godina..(Rođena sam 22.10.1943.god. u jednom selu na brežuljcima, blizu Čačka)...Nosila sam naramak svježe pokošene trave (obavezan zadatak bio je nahraniti živad prije odlaska u školu) i ugledala prekrasan prizor: NETOM PROCVALE LJUBIČICE na platou jasno zelene trave...Istog trena sam osjetila bujicu riječi i bujanje u grudima... Ostavila sam sve- opisala taj prizor i svoje osjećaje i poklonila učiteljici uz buket ljubičica.. Od tada se za mene otvorila čarolija poezije! Moja je učiteljica godinama čuvala taj moj prvi rad i bio je izložen na oglasnoj ploči, znaš kako to biva... Nazvala ga PJESMOM i objasnila mi da može biti pjesma iako nije u RIMI...E, pa to mi je dalo krila! Inspiraciju sam nalazila ili bolje rečeno ona je mene nalazila posvuda, pa sam pisala čak i u desetercu šaljive zgode iz razreda, u osmogodišnjoj školi...Jednom nam je profesor diktirao nastavu o toj pjesničkoj formi i veoma ozbiljno, doslovce tražio da napišemo. "od Filipa Višnjića do Emilije Topalović (moje djevojačko prezime)... U srednjoj ekonomskoj školi u Beogradu (uspjela sam dobiti stipendiju samo za tu školu od CARINSKE SLUŽBE), isticala sam se pisanjem, dobila sam nagradu udruženja književnika Jugoslavije 1962, za najbolja literarna ostvarenja (pisala sam i kratke priče) Taj moj blagoslov pisanja uljepšao mi je, a ponekad čak i olakšao život: (imala sam čast posjetiti i čestitati Ivi Andriću na nobelovoj nagradi ispred svih srednjoškolaca Beograda... ); kad sam došla u Šibenik, raspoređena za prvu carinsku službu, bila sam "furešta", teško su me prihvćali...Tamo sam otkrila "Društvo mladih književnika" pri učiteljskoj školi i odmah prhnula u njihovo jato. Objavili su pjesme nekolicine nas u "Šibenskom glasniku" (zvala se "odlazak"-sačuvala sam je u "bilješkama"..Odjednom su me kolege do zvijezda dizale- (kao da su me oni stvorili) i sva su mi vrata Šibenika bila otvorena... Trebalo je da nam objave prvu zbirku, već smo bili na pola afirmisani, tada sam prešla sa službom u Novi Sad zbog udaje...Tu moje pjesme prelaze U ILEGALU.. Preživjele su i brodolom braka i seljakanja po potrebi službe i evo ih, u penziji su, u Puli.. Smišljaju "eliksire" ne bi li sačuvale onu djevojku iz 1963., koja ih, zamalo, nije učinila "slavnim"... Već tri godine objavljujem na FB stranicama i prvi put na ovom portalu. Zaljubljenica sam u pisanu riječ...Poezija je moja druga majka.

Website: http://www.facebook.com/evasiljevic

This article has 6 comments

  1. Jos lepse od spomenara, ovo je poezija….
    I krov sam odskrinula I trepavice otvorila I noc raskopcala I pregrst vode Na grudi prolila
    U sumi jelen zedan I barka na dlanu spomenara
    Sve pohvale i lep pozdrav!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting