[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Tišina. Da. i za nju se treba izboriti, i reći, i prašina koja godi bosim nogama, i tišina, koju smo stekli na neki nepoznat način, sunce koje ujutro prijeti, primiče bolu svoju kost i diže zemlju do lista, grane, izvan kontrole, i tišina, na koju ne treba misliti, nek se sama pojavi i samu sebe izlista, nek izbrusi onaj pravi kamen s tog brda s kojega se godinama spuštala svježina, ili neka šuti i ne kaže ništa, i pijesak, i dan, sve je vrelo.

Bio je početak ljeta, kada je vrijeme užeglo, i onda se pojavila ona, na vratima rive, na malom uskom zaljevu, prolazu za pse i ovnove, pojavila se i nestala, da, a sada kada sve miriše na stvar daleku i nestvarnu, ne mogu porniknuti niti jedan glas, niti jednu psovku, otkada postoji prašina, i tišina, dakako, u travi, u moru i blatu, na zori jutra, na brijegu svečanom i mirnom do kojega može doći samo dolutala ptica.

Znam da mi izmiče ritam, ali ja tu ništa ne mogu. Ne mogu se ni pomaknuti, ne mogu čak ni leći. Izvan kontrole sluha, izvan bistre vode ognja i visina, dolazi tišina, i kvari planove i guta naslage svoje taštine. Jedina, nepovratna, zamišljena sporo, ali hladna, suha kao kruh, ispred mene bježi, teče, bez napora bez ijedne kapi znoja

Tada sam htio stati na križanju sedam puteva, i poći do onog malog bunara koji nas je hranio u vrtu, koji nikad nije imao oblik polja. Nema tu nikakve simetrije, sami smo je dali vjetru koji je počeo pisati svoju prvu poemu, i onda kada netko pokuca na vrata, ja se dižem i sjedim, i onda kada netko želi ući, sjetim se tog trenutka kada se cijela ulica slegla od soka ljepljivog žutog i crvenog grožđa koji je tu stajao godinama

Ni tada nije pala kiša, kažu, to su samo oblaci, nestat će vode, doći će suha trava i spržiti sva igrališta

Sada sve treba usporiti i naći mir u nekakvoj nutrini uzaludne riječi, poput bitka ili bića, ili nekog novog otkrića boga, ja sam sve to otkrio hodajući uz potok gdje je rasla uska i zelena trstika.

Tada je došla, ona, i tada su je zvali kao i danas, muk, bez glasa, para iz vlaka, iz dimnjaka, iz dubina, dolazi tišina i čini nas jakim, da tu svoju slabost ne bi prezreli ni našli.

Ne, To, ne Ta, to nije ritam zavoja, to je surova slagalica, briga, koja teče, koja vitla, podne je i prašina godi bosim nogama, i ja imam brata, i imam sina, a nikad nisam vidio more duže od satelita, ne mogu govoriti u ime ranjenih i mrtvih.

Nepristojno je govoriti o sprovodima i klaonicama, o mesnicama u gradovima, o krvi koja je prestala kolati u tkivu tek rođenog bića, zato ponovno zovem ono što se i danas zove danas i zvuk, tišina, danas, kiša, slijepi zid, sjena, nemoguća tmina

Tad sam već stigao do skloništa, tamo nije bilo nikog, mogao sam poći dalje, mogao sam se vratiti, sada je ionako sve zaraslo, sada se otkrilo gdje je nestala ta bogomdana simetrija koja je upisana u lica slavnih fizičara, znanstvenika

Sve manje znam, je li to patnja ili priča, ta vlaga tek se sada slijeva sa starog badnja, u konobi nema ničeg što ne govori svojom sudbinom, a ispod greda penje se i putuje paučina

Već je došao sumrak, onaj dah s mora, zmorac, taj vjetar sa zapada, koji me kao sjenu baca na pod i vrti sve do sidrišta, do malog nepomičnog broda čije su naslage boja mirisale kao bačena koža

Odlazim bez ičeg, na meni ništa, kao da idem prema kraju, a kraj je tamo iza, iza zalaska, sutona i gdje sve nestaje u zvuku zvonika, i nakon njega opet muk i voda, muklo blaženstvo,

tišina….

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting