[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dušo moja mala,

zar odlaziš

i ostavljaš me sama u ovoj pustoši,

u tmini ove zemlje?

Sjeti se,

nosio sam te na ramenima svoje moći i nemoći

i hranio medenom slašću života ustašca

tvoja sveta;

nebeskom ambrozijom, zalijevao

tugu tvoje svetosti

i cjelivao obraze blijede.

 

Dušo moja mala, zar odlaziš!?

tako iznenadno  iznebuha.

Reci! Je li to tvoja poslijednja promenada zemljom

i je li kraj mojem kraljevanju?

Dušo moja mala, vrijeme prolazi

i prošao je čas našeg sjedinjenja.

Sada smo ponovno stranci u okovima nepoznatog.

Dušo moja mala,

na rastanku barem reci: „Zbogom!“

Odgovori

Subscribe without commenting