[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Plakalo mi se sinoć
zureći u nju zanjemljen
nadolazećim grčom u srcu
dok upijah joj srca muk
Napjevušila se tolike godine
a meni je sve to vrijeme trebalo
da primjetim njeno prisustvo i kad ćuti
pred onim svojim ogledalom
koje joj pravi društvo u rešetkama
Tješio sam ju da je sloboda skupa
da se često plaća životom i doživotnim
neletenjem ako se slobodna ptica
razočara u onu jedinu pravu ljubav
ako se zaleti u nebeski plafon
jureci prsima prvim, srcem na gotovs
pa se onda povuče u ćelije mraka
– sopstvene nutrine
i da na takvom kavezu nema vrata
koja se otvaraju izvana
i plijen da be biti mesožderu svakom
A ona je i dalje ćutila u ono svoje ogledalo
prljavo od kljucanja u sopstvene oči
I odjednom se stvorih na onoj plastičnoj grančici
u onom bijelom kavezu koga kupih za dvije ptice
– tik do nje, ,krilo do krila
I opet se raspjevala a ja sam bacio ključ
u ono prokleto ogledalo
pa sad kljunarimo jedno u drugo
i ona više ne zatvara kljun
a i ja pjevam iz grla
jer dušu je zginula
na plavom stropu

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting