[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Mre moja kruška pri izvoru hladnom
Puca joj duša godina njenog goda
Prilazim joj za živinom gladnom
Da pogledam ima li u naručju roda

Gasi se svjetlo krošnje moćne
Kad sa nemirom ptica u njoj skriveni
Dolaze posjetioci iz strave noćne
U krhke grančice oprezno uliveni

Umiru i igre gdje ću sjećanjem pobjeći
Samo zmija puzi ka zemljanom prahu
Debla koje će ujak ove zime posjeći
I samo ispraćaj nedaleko dvije suze čekahu

Autor marijamiko

Ova objava ima 4 komentara

  1. Hvala Sani… Kao i tebi moji komentari (moja, vjerovatno, previše ozbiljna tumačenja na ovom portalu koji podrazumijeva i jedan vid zabave), tako i meni znače tvoja osjećanja, doživljaji moje poezije jer si istinski pjesnik… Imaš dušu, čovječe – a to je danas tako rijetko. VP Sani

  2. složila bi se sa Saniem…baš je u potpunosti prenesen ugođaj, tako da se može i vidjeti i čuti i suosjećati ove stihove. Volim poeziju kad moram ući (uspješno ili bezuspješno) u pjesnikovu glavu i probat shvatiti od kud je stih došao, ali volim jako i ovako kada se nađe jednostavniji način pa se lijepim , skladnim i realnim stihovima dopre do čitatelja.
    lp

  3. Hvala za komentar koji je više nego dobar: on “pogadja” poeziju kroz prizmu čitaoca i dva njegova načina iščitavanja. Ne tako rijetko, čitanje je plemenitije od pisanja…

Odgovori

Subscribe without commenting