[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Tisuću oluja

vrišti u duši;

srce bi govorilo,

a usne šute.

 

Voljela sam nekoć

hrabrije neg’ danas,

izrekla odvažno

što je tada ležalo

duboko u meni.

 

Kako polomiti okove,

još jednom riskirati

da srce ostane u tuzi,

napušteno i samo?

 

Kako ovaj puta

povjerovati da može

biti drukčije nego prije?

 

Može li?

Autor plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu.
Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting