[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dalje od tebe mi nema kraja,

ni početka nema, niti puta

koji vodio bi me u blagostanje.

Tebe sresti u vrtovima raja

znači naći pojas koji pluta

nedaleko mjesta gdje mi je postanje

 

jer sam kao slaba lađa

što se vrti pod vjetrovitim naletima,

gledateljica sam okolnoga pakla.

Kada ponoć vlada, mjesečina mlađa,

naginjem se pod olujnim zaletima

kao da je neka stihija me smakla.

 

Uzalud nevera, strašno more krvavo

i sa svime nevezano kao bludnja

ili vali preveliki, nejednaki,

ili pjena što se baca mi na lice zrnavo.

Ovo more pakla, ova ponoć sudnja

posipa me solju k’o blagoslov laki.

 

O, da tebe nije jednom ovdje bilo,

ne bih vidjela si Spasitelja što po moru hodi.

Odakle bi pojas postojao tu, na pučini?

Da taj pojas nije more iznjedrilo,

ne bih znala da postoji nada u slobodi

u kojoj me Bog zaljubljenom učini.

 

Nije bilo nužno do ta spasa doplivati,

već mi rajski povjetarac prekide neveru,

već mi ispružene ruke donesoše ploda.

Ne znam niti kad sam počela prebivati

pokraj tebe u tom vrtu što ga vali deru

tu, na stijeni morskoj, usred Božjeg naroda.

19.07.2015. 14:13

 

Odgovori

Subscribe without commenting