Mora pepela…
Kroz mora pepela do tvoga srca,
plovili smo smijerno, veslajući nadom,
i nađosmo ga, a ono nit’ živi, niti kuca,
samo dah od vatre otimaše kradom…
Kroz mora pepela do tvoga srca,
al’ opekosmo prste već na tvojoj obali,
Popadaše jedra moja i jarbol visok puca,
zalud su te galebovi da more smiriš zvali…
Zalud su te zvali i brodovi i ljudi,
leđa su ti pogled, prezir čin je tvoj,
moreplovcu hrabrom što iz sna bi da te budi,
pa sa valovima pepela sad bije teški boj…
Ne stiže te molba naša,nit’ na nebu vidje znak,
Na hridi svoje pred Svemoćnim ti spustiti nećeš čelo,
obale će danas tvoje utonuti u mrak,
a ta mora pepela srca tvoga konačno su djelo.
2006
