“Molba zaboravu”
Drsko mi te noćas zaborav krade
Puštam,neka te nosi
Ne opirem se
Ne trebam te više
Ne želim čuti tvoj glas
Ni čvrsti dodir tvoje ruke ne želim osjetiti više
Prepuna sam pitanja bez odgovora
Prepuna sam ćutanja bez objašnjenja
Prepuna sam molitvi bez ostvarenja
Zato…puštam te noćas,neka te ukrade
I molim da mi te uzme
A ne pitam, zašto mi te krade kada te dajem
Ne osjećam ništa
Ne boli me više
Tupa sam
Sama sam
Praznina je svuda oko mene
Družimo se
Pričam joj priču o nama
Ne čuje me
Ni ja ne čujem sopstveni glas
Možda me ni ti nisi čuo
Uviđam prekasno to…
Možda sam trebala jače da te zovem
Možda drugim imenom
Većom željom
Manjim strahom
Luđim uzdahom
Trebala sam…možda
Sada je prekasno
Družimo se praznina i ja
Ona to može razumjeti
Moj pokušaj da joj objasnim
Smušenu sebe i skrivenog tebe čini se kao uspješan…
Ohrabrena,nastavljam
Sluša me i ćuti,kao i ti što si
Možda si me i ti razumjeo
Ali nisi stigao da objasniš
Nisi smogao snage da zakoračiš
Možda…biće da je tako
Tješi me eho mog glasa
Pognute glave sjedim i s razumjevanjem prihvatam odluku
Neko je odlučio umjesto nas,da tvoje je mjesto u mom zaboravu
I prihvatam to
I ostajem tu
Dužna objašnjenje drskom zaboravu
Dužna molbu,da bar ponekad provirim u njegove hodnike
I vidim,spavaš li?
Jako lijepo. Mogu se poistovjetiti sa stihovima.
Hvala Vam.Drago mi je da ste dali komentar baš na ovu pjesmu.
Sanja, zahvaljujući rubrici “Nasumične pjesme” naletjeh na o v u tvoju DIVNU pjesmu!
Pozdrav! :)))