[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Rođena!
Iz praha stvorena,
u pustinjskom pješčanom oceanu
krila mi sunce spržilo,
na tlo me oborilo.
Pijesak me prepoznao, a duša žedna.
Žedna kapi vode.
Bose noge već napamet hode
stazama samo Bogu znanim.

Vjetrom odnesena,
nikad zagrljena, nikad zavoljena,
žedna ptica u pustinji.
Pustinjska oluja odsjekla me,
stoput ostavljenu,
s pijeskom izmirenu.
U prah razmrvljenu.
Sve što znadoh i tko mene znade
pijesak je pustinje što mi život znači,
što mi ljubav dade..

I odjednom, TI.
U pijesku iznikla,
rascvjetala suncem njegovana,
suzama zaljevana
pustinjska ruža.

Oaza u mojoj pustinji.
Svio si mi grane da odmorim tijelo,
da mi vidaš rane ljepotom duše jednog pustinjaka.
Mudrošću vjekova, sišao s Nebesa,
ogrijan,
razliven po žaru pustinjskoga pijeska,
dušom otkriven.

Samoća samoću je srela.
Ruža u pustinji tako divno nikla.
I cijela pustinja u meni sad pjeva,
zorom kad se budi u samoći hlada,
dok mi lahor jutra rosom snenom nudi
rađa se u meni nova radost,
procvjetala u srcu jedna nova nada.

U cvatovima tvojim što mi dane krase
nađoh kutak svoj da duša ne zaluta.
Tu dom je moj, gdje iz ničeg raste
pustinjska ruža iz napukloga puta.

A ako ti kiša ne napoji korijenje,
moje srce što popilo je sve suze i kiše
zagrlit će stapke tvoje nježno
i uranjajući u samoću sve tiše i tiše
natopit ću oko tebe, suhu, ispucanu zemlju.

Ti prijatelja imaš, ružo Bogom dana,
u srcu mome što nježno te čuva.
Jer kap vode si mi i korica kruha.

I dogod živim, dok mi srce bije,
u pustinji života, oazu mi krije ljepota cvata tvoga.
O ružo pustinje,
nado probuđena što rodi se iz boli,
Ti daru s dlana Boga!

 

Autor Lirana

Odgovori

Subscribe without commenting