[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ledeni se vjetar spušta niz ramena,
na uhu mi svira slavna lijepa melodija,
osvježenje klizi preko pramena,
kakva sreća i užitak, istinska rapsodija.

Političke su vijesti vrlo zanimljive,
a prognoze vremena su sjajne,
zvijezde su i dalje zadivljive,
u tome i nema neke tajne.

Lučica se pali za Mariju moju
jer je ona uvijek tu kad treba;
i tada kad molitva još nema boju,
Marija je ovdje, moj komadić neba.

To je stoga što me uvijek pozdravlja
kad već plamen svijeće počinje se gasiti,
često me tek u tom času uspješno zaustavlja
kad poželim svijet vrlo hitno spasiti.

Sad se uvijek u toj radnji sjetim nje,
mada nemam odmah određenih misli;
ova svijeća vjeran znak je moje Marije,
u nju su se njeni dojmovi o meni stisli.

Kad misao krene, molitva još nespretna,
ona prvo kreće s brda, s dola,
ali duša tad već postaje mi vrlo sretna,
Marija prilazi, kraljica je stola

i to dovoljno je da se sva saberem.
Kruna joj se sastoji od mnogo križeva
što ih gledam duhom i očima berem
kao trunčice od iskričavih žiževa

da provjerim nadnaravna svojstva.
Srce se formira, plameno i tamno,
oko njega bukti sjena Presvetoga Trojstva,
privlači mi dušu jako i zamamno.

U tom plamenu se vjera širi
i, što dulje molim, to se više miče,
a meni se to Djetešce sve to više mili;
znam da trpi i sve jače viče,

daleko se diže sjaj, zrakama se mjeri;
naokolo mrak, plamen nema sjene.
Kao otkucaj od Boga, bilo mi treperi,
a duh Moliteljice me vodi u prostore njene.
‎četvrtak, ‎29. ‎lipnja ‎2017. 23:50:56

Odgovori

Subscribe without commenting