[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Na potoku

pored bistre vode,

gdje proljeće odiše

spektarom procvalih krošnji,

drveća mirišljavog

i rosom okupana cvijeća,

gdje ševa cvrkutom

svome dragom poji,

upoznah gospu

kao bajna vila bješe,

gologa tijela u vodi

zanosna ko alem zlatni,

koj* svijetli

na nebeskim dvorim*.

Te ljepote

nit se može sniti,

jer snovi su kratki

da bi takvu

gospu snili,

koj* blaženi pogled mami

životnu radost

ljubavnoga grijeha,

predajuć se zaboravu

odletih međ* visine

nebeskoga orla,

i letom  osjetim

sklapajući oči,

strast gospe

kojoj ni Apolon,

zbog svih dara

ne može odoljeti.

Pružih joj ruku

da izađe iz vode,

zapljusnu  me onako

nehajno smijuć se,

a meni kroz tijelo

prođoše   trnci,

srce lupa  ritmom ludim

hoće da iskoči,

zaljubih se

na pogled prvi.



Posted by Giovanni

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting