[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jesen, vrijeme smrti i sna,

umrlo je sve, zaspala sam i ja..

Odavno sam dane prestala da brojim,

samo tjelom, dušom ne postojim.

U jednom proljeću ona je ostala,

dio te nestvarne čarolije postala,

srodila se sa tihim zvjezdanim noćima,

sanja o voljenim tamnim očima.

Leti sa pticama, prati njihov trag,

nosi je vjetrić, topao i blag,

ogleda se u bistrom plavom moru,

budna dočekuje stidljivu zoru.

Boravi u poljima šarenoga cvijeća,

prati je vjerna usnula sreća,

kupa se u nemirnom mjesečevom sjaju,

živi nevino u tom blagodetnom raju.

Udiše mirise zemlje i prirode slasti,

prepušta se bez straha toj slatkoj vlasti.

Slobodna poput leptira,

pronašla je sebe u oazama mira,

opijena kapima jutarnje rose,

zaljubljena u travine zelene kose…

Ah, ostani tu, moja dušo nježna,

mene je odavno prekrila lavina sniježna,

ostani vesela u svom snu,

zauvjek srećna u tom beskraju,

ovdje nema ničega za tebe,

ovaj mračni svijet samo je za mene,

ne osvrći se više na moj plačni glas,

spasi sebe, kasno je za nas!

Posted by Ivanica

This article has 1 comment

Odgovori

Subscribe without commenting