[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Mogla sam  proputovati sve svjetske sporedne putove

koji vode na kraj ničega i da se vratim istim smjerom ,

i saznam da te nisam izgubila.

Samo sam pribjegla plitkom zaboravu

kojeg je isprala obrnuta struja tuge

A vraća ga svaki pun mjesec.

Mogla sam i da odrastem i pustim trnje  oko usnulog djeteta u meni,

koje zauvijek sanja svoj autistični san koji se ponavlja

kao igra pijeska u pješčanom satu.

Sve je u meni vrištalo i zvalo te bezimenom snagom potrebe da volim

i čekam razloge postojanja.

Nezaštićena ne kiši pod nepoznatim nebom

stajala sam sa molitvom u zatvorenim očima.

I bila sam smirena kada sam te našla,

kao da je oluja u meni skrila svoje uviranje u spokoj,

rijeka svoju razlivenu deltu i širinu mora da se raspline u njoj

I nikad se više ne vrati u skučene obale jednine.

Bila je to neobična formula sreće,oplakane zbog žaljenja nad propuštenim prilikama.

Mogla sam od svih tih propuštenih prilika da osllikam ukrase od stakla

i okačim na prozore ne bih li ulovila dugu

i zatvorila je u njihovu staklenu nedokučivost.

Mogla sam …

Ali nisam

Samo sam stajala pod suncem

i pustila da me život živi.

Posted by Antonia ( Nia)

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting