[Ukupno:5    Prosječno:5/5]

Svaki tren okljevanja,
svaka kriva odluka,
i ona najmanja,
možda nas je koštala
ovog života bez življenja.

I mogu poricati da to stvarnost nije,
al bila sam tu več puno puta prije.
U beskonačnom svemiru očaja, sramote
gdje beskrajne praznine oaze su ljepote,
gdje  boli se slijevaju u ocean tuge,
gdje slapovi suza tvore sive duge.
Tu gdje zbilje svaki osmjeh sruše,
tu gdje se ljubavi u nastanku guše,
tu gdje je groblje za naše posrnule duše.
I nemoj mi govoriti da to stvarnost nije
jer bila sam tu več puno puta prije.

I tu sam kao doma
bez otvorenog prozora,
bez sunca iza oblaka,
bez potapšanog ramena ,
bez utjehe,bez nadanja…..
 na mjestu propadanja.

I mogu poricati da to stvarnost nije ,
al bila sam tu več puno puta prije.
Možda baš ništa ,ništa ne shvaćam
jer  uvijek se rado na mjesto ovo vračam.

Autor freelove

Ova objava ima 4 komentara

  1. Neke greške dugo ponavljamo, ali to je jednostavno ljudska slabost. Mada, uvijek imamo izbor. Čak i u ovom trenutku možemo sve preokrenuti da bude drukčije.
    Pozdrav, draga free!
    🙂

  2. pozdrav prijatelju,drago mi te cuti,divno zboris kao nekad prije,divna ti je pjesma i u potpunost je razumijem,bilo je trenutaka kad sam se upravo osjecao tako sve dok nisam zakljucao vrata i bacio kljuc u rijeku.

Odgovori

Subscribe without commenting