[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vilinski sjajnom,

rujnom, svilenom, bajnom

kosom,

urešena je noć.

Halja nekog izgubljenog duha treperi

kao zastava snažne vojske spasa,

i prah s krila noćnog leptira,

dotiče mi obraze;

žarki plam noćnog kavalira,

vodi  me kroz dveri noći

u prostor svilene pređe.

 

Ja nosim umor srca,

beskrajne tajne, koje mutno znam

pod kišom listića srebra, lebdim, jedva slutim gdje sam.

Putujem, snivam, sa mnom sjene plove,

pružane ruke mjeseca, postaju sve bljeđe,

za moje snove, više nema međe,

nema što me sputava i gloda;

daljine, daljine me zovu,

ulazim u noćne horizonte zamišljen i sam.

 

Povoj bijela bića krije moje rujne rane,

nad ledinama pustog srca moga, grakću vrane

i teče potok bistrine,

leleče ledeni vjetar usahlog djetinjstva.

Jecaju šume, od straha i jeze,

sablasno zbore rijeke,

a nebo tamni nad beskrajnom tugom

i daleka jeka tvoga glasa mjeseče

ko silna nada nad svim vodama,

tješi me u grotlu balada.

 

Na pređi ove mjesečine, pletem za Oca jake mreže.

 

Odgovori

Subscribe without commenting