[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Gledam u more.
Kao svijeća tinja mjesec plavi,
po silnoj vodi se razlijeva.
Strašne sjenke stvaraju oblaci,
pričinjava mi se tvoj lik kako hoda na prstima.
Od kad te nema vrijeme se vuče polako,
kao jesen tmurna što rasteže dan.
I tako šutim,
u inat drugima,
u liku gunđavog starca preklinjem more.
Ponekad pogledam stare slike,
dva osmjeha razigravaju crno bijeli ton.
Smijemo se prolaznosti, plačemo zajedno a
na posljetku odlazimo sami.
Sjećam se kad si jednom bacila kamen u mirno more,
rekla si za ljubav, neka se prepiše u val.
Još uvijek tražim u noći
taj obasjani val što veže nas.
Ali more u zadnje vrijeme nekako šuti,
kao brižna majka što djetetu taji strašan kraj.
A ja ne bojim se smrti, neka se odigra taj zadnji čin.
Bojim se da mi sjećanje na tebe ne ukrade more,
barem to neka mi ostavi.

Autor oziris

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting