[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dok šetamo gradom
u hladno zimsko veče,
ljuta nas zima za obraze štipa.
A okrugli mjesec
mjesečinu svoju,
rukama punim
po nama prosipa.

U jednome trenu,
meni se učini
da sja tako blizu,
da ne može bliže.
I baš tada, iznenada,
iz dječjih kolica
pitanje mi stiže.

Hoćeš li mi mama
uhvatiti mjesec
i dolje ga povući,
a ja ću ga onda staviti u džep,
i odnijeti kući.

“Mjesec je velik,
a želja još veća.
I mami je ljubavi zaista žao.
Ali kad bi to i bilo muguće,
on već odavno,
ne bi gore sjao.

Jer djece je puno,
a on samo jedan.
I vjeruj mi najljepši je,
baš odavdje gledan.”

Posted by dyda

Odgovori

Subscribe without commenting