[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Imati, pa nemati…

Najgori osjećaj, kažu.

Nije li gore misliti

da bi mogao dobiti

nešto što želiš,

pa onda shvatiti

da nema šanse?!

Ostati i dalje sam

sa sumnjom u budućnost.

Možda i nisi stvoren

za ono što toliko želiš?!

Možda su te život i ljudi

učinili nesposobnim?!

Možda ne zaslužuješ?!

Ili je jednostavno

Božja volja drukčija

nego tvoje želje?!

Uostalom, sve te mane…

A ljudi u svemu

ipak traže sređenost

i nešto što bliže savršenstvu.

Kako im zamjeriti?!

To je ljudski.

Ali, ipak, poželiš

da bar nisi doživio

da je biti odbačen

nedovoljno za onoga

tko te odbacio.

Da nije bilo

svega onoga poslije…

I da nije netko drugi

toliko bolji od tebe…

Samoću bi bilo lakše

prihvatiti i živjeti

da nije svih tih rana…

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 2 comments

  1. Rođena u kišnom danu poezije
    Da li imam problem amnezije
    Ili je to samo posljedica anestezije
    Ili je samo njeno srce najnježnije
    Ona se neda ni kada je vani najsnježnije
    Dok čitam njezine pjesme, sav naježim se
    Sigurno ne dolazi sa knežije
    I još je daleko od penzije
    Iako piše lijepe stihove poezije
    Njezina ljubavna veza je izgleda poput kohezije
    Na njeno srce sve iskreno bilježi sve
    U njenom životu od ljubavi ne bježi se
    Uvjek sve od sebe daje
    Ponekada i za samu nju to dugo traje
    Ali se nikada zbog svoje ljubavi ne kaje
    Zato i stalno lijepe pjesme ovdje daje
    Jaka je kao da se sto puta popela do himalaje
    Mogao bi i dalje
    Ali sad… kraj je.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting