[Ukupno:2    Prosječno:5/5]

Osjećam se poput energije mjenjajući svoj oblik iz godine u godinu,gledam i upijam sliku raskvašene i (s)umorne jeseni koja gasne s dolaskom prosinca kroz prozor tople,male trošne kućice

koja stidljivo pruža utjehu utočišta.Iako sam naočigled smirena poput nekog gurua iz daleke Indije koji meditira satima,danima i ja mu se divim, moje misli su skup vragolastih petlji koje su neprestanu u pokretu.

Zatvaram oči i tjeram misli,čistim um zamišljajući da sam vjetar,bura koja tjera sve od sebe,najbolje razmišljam kad sam sama…ili zamišljam?!?

 

 

Autor servus.nomercy

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji. Love is the cure :)

Ova objava ima 4 komentara

  1. samoća nam je svima potrebna . pogotovo u današnje vrijeme kad više ne znaš koje su misli tvoje, a koje su pokupljene negdje usput u tom cirkusu izmješanih energija. Tek sami sa sobom tražimo sami sebe i svoje istne.Pogotovo ako si i inače samotnjak u duši.
    Lijep pozdrav! 🙂

  2. Misli su poput vragolasti leptirića u nama i nikad nam ne daju mira. Možda je to pjesnička duša koja uvijek negdje leti ili stremi i ma koliko je želimo primiriti javlja se u obliku misli.

    Lp! 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting