[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Šta li jutros radi dečko s kojom ću provesti najveći dio svog života? O čemu li razmišlja tamo negdje, dok ja sjedim i pišem ovo? I ko je on, da li ga poznajem?

 

Da li jutros u slobodi ispija neku jutarnju kafu i prelistava novine, smije se ili je možda tužan? A opet, možda je u nekom vozu, sa velikim crnim foto-aparatom u rukama i klizi ka Budimpešti, slikajući usput sve one divne prizore koje njegove oči (možda plave, možda smeđe?) uoče? Da li će mi te fotografije nekad pokazivati, a ja ću mu reći kako mu zavidim i kako je taj put uvijek bio moj san, ali da je sudbina namijenila njemu da ostvari neke moje snove, pa mi je nekako i lakše. On će se nasmijati možda i ispričati mi šta mu se tamo desilo, zastajući na nekim mjestima, kao da pokušava da se sjeti svih tih uspomena, a ja ću ga gledat jer je on najljepša uspomena koju nosim i pamtim na ovom svijetu. Tada ćemo se dogovoriti da jednoga dana (a nije bitno kojeg dok god smo zajedno), odemo vozom u tu Budimpeštu, a ja ću se tada sjetiti i Venecije o kojoj sam sanjala  noćima, i ispričati mu šta se u tim snovima dešavalo, a on će se (opet, možda) nasmijati i ja ću u trenutku zaboraviti o čemu sam pričala, zadubljena u taj osmijeh , sa željom da potraje što duže, ili da nikad i ne prestane.

 

A opet, možda je on jutros u nekom gradu koji nije ni blizu ovom u kojem sam ja? Možda je usamljen, kao što sam nekad usamljena i ja i možda mu se po glavi vrzmaju samo neke teške misli, kao tamne boje pored kojih se nijedna druga i ne vidi? Možda će krenuti na fakultet ove godine, i možda će mi biti blizu a ja neću znati da ga pronađem dok za to ne dođe vrijeme, a onda vjerovatno neću znati da ga izgubim. Niti ću željeti, vjerovatno.

 

Ne znam.

 

Da li je plav, kao neki lijepi šveđani kojima pridajemo više ljepote no što je njihova bića mogu ponijeti, ili je ‘pak smeđ ili crn kao pojedini dečaci  sa naslovnica časopisa koje listamo ovih dana?

 

Ma, svejedno. Samo da je svoj.

 

I pomalo moj.

 

I još me nešto zanima, da li ću (kad ga prvi put vidim), osjetiti rad onih čudnih sila trenja u stomaku i oko srca, onih čiji je zadatak da mi jave da je to Taj? Ili ću ga najprije morati dobro upoznati, pa negdje usljed toga, neprimijetno i poludjeti za njim?

 

Vidjećemo već.

 

A opet, šta ako ga nema? Možda sam ga na nekoj stanici, negdje na ulici ili u prodavnici obišla, tad i za sva vremena? Ili smo se mimoišli za minut ili dva, a onda su nam se putevi toliko odvojili, da nikad nećemo znati da se spojimo? Šta ako ostanem sama , sa svojim slovima i nekim knjigama i budem osuđena da negdje, nekad i nekom moram pričati ili pisati o ljubavi koju neću ni upoznati?

 

Šta ako prestanem da se pojavljujem u tuđim uspomenama?! Da li ću tada, kao onaj cvijet koji kada mu opadnu latice i kada ga više niko ne primjećuje polako iščeznuti, srušiti se u zemlju ispred sebe i nestati, a da to niko i ne primijeti?

 

Da li će ova priča imati „happy end“ ili ‘pak samo „end“?

 

Da li će vrijeme slomiti mene ili će otjerati ove moje zlosutne misli i pustiti me da budem sretna do kraja ovog mog života kojeg živim najbolje što umijem?

 

Šta god da se desi, vi nastavite da živite svojim životom kao i do sad, ne osvrćući se previše na ljude koji prolaze oko vas, jer “The show must go on”.

Autor KatDeLuna

Odgovori

Subscribe without commenting