[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Na ljeto miriši topao večernji zrak,
moja se čežnja vraća mladosti svojoj
kada se zbog nas oduševljavao svak
i kad je moja sreća bila na pameti mojoj.

Na prozračne biljke miriši ova vrelina,
niti daška vjetra još ranoga nema
pa se isparava nevjerojatna milina
protiv smoga, poput elitnog parfema,

tu, pod krošnjama trešanja i borova
gdje stanuju odavno ptičji naraštaji
i u velikom mnoštvu raznoga korova
kao da to su plemeniti izraštaji.

Kako već dugo ovdje ta čežnja postoji,
kako je nekada bilo kad bijah mlada
i kako se priroda drži, kako opstoji
u ovom gradu gdje stara sam sada.

To iz mene govori ta ugrožena priroda,
čujem je kako zapomaže već dulje vrijeme,
a znam da je jaka kao da njena sam ploda
iako nosim još ono Božje duhovno sjeme.

Srasla sam više sa svojom simbolikom
jer sve je to isto i sve je to samo jedno,
duh i materija, i tijelo sa svojim likom
što s dušom je je svojom vječno vrijedno.

A zemljani Božji traže po svemiru raj
u kojemu žive ovdje, na ovome tlu
jer on je ovaj tihi večernji uzdisaj,
on je naš globus na javi ili u snu.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017. 23:51:38

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting