[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kada umire netko,

dah se nevjerojatno prorijeđuje;

zaista ga u čovjeku premnogo ima,

tako zgusnuto, a rijetko.

Umirućega ništa ne povrijeđuje,

on se lako sastaje sa svima.

 

Da ja sam dio Tebe, ovako rođena

krštenjem koje nije tako staro,

to je meni Tvoj veliki dar.

Tvojim Duhom sam toliko oplođena

da sve ono prije postaje malo,

još daleko moj čeka odar.

 

No, nije ni bitno, već sam se raspala,

osjećam mirise praha na sebi,

a to sigurno nije trulež;

valjda stoga što sam se narodom nazvala.

Znam samo da mirisa ne bi

nego samo bijaše leš,

 

a sada je odraz u očima Tvojim

iz kojih mi dolazi vječni mir,

kao neka miomirisna ulja.

Samo se sebe i grijeha bojim

i zato je narod moj odabir,

sveta miomirisna vrulja.

1907  1704

Odgovori

Subscribe without commenting