[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Ne znam zašto još uvijek
sjedim u toj sobi bez prozora.
Odavno su svi već otišli
slušam tišinu,
a ne čujem je.

Želim izaći vani,
a plašim se,
jer znam da put kojim je otišla
više ne postoji,
skrila ga je od mojih očiju.

Čekam dan koji neće doći,
ništa neće prekinuti muk.

Samo tek zrak Sunca
kroz ključaonicu zvaće me van.

No ipak, u noći ću jasno čuti
njen glas koji me budi,
zove na jutarnju kafu.

Samo tada jasno je vidim,
čujem i osjetim,
noć miriše na nju.

This article has 2 comments

  1. Još je svjež njen odlazak u tvojim stihovima…još dugo će na nju jmirisati i noć i jutro i dan…
    Lijepo ispisano nedostajanje…i bol odlaska…
    Lijep ti pozdrav Man!

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting