[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Više nemam sjećanja,

ničeg se ne bojim

ni sunca ni mraka,

na zgarištu svome, dane brojim.

U meni ima glas demona,

urliču, viču, mašu krilima,

ja ih ne čujem što?, kako?, zašto?,

umilno tjeskobnim glasom govore mi

naprijed čovječe, gazi svijet, doline i gore.

 

Nije me briga ni za kog ni za što,

u vrtu mojih transformacija bivam sam,

kao strijela sam, odapeta međ’ ljude,

međ’ mnoštvo pogano.

U meni ima stotinu demona,

što pozivaju me na burno sjećanje,

u meni svaka glava se krije,

nekad bila od mog srca povrijeđena.

Iz mene vrcaju mjehurići glasova,

to jeka je kristalne sudbine,

ta i najveći, bili su demoni,

kutija poklada za profane.

 

Što sa mnom ide Velikom mladoženji?

zamak talenata, prstohvat dostignuća;

zbog dugova što dugujem životu ljudi,

ne mogu mnogo izdvojiti za Te,

svoje pjesme Ti dajem Svjetla silo, ljubljeni cvijete,

kao zalog za katarze crne sumnje srca moga.

 

Koliko mjehurića klokoće u pjeni,

kolika usta u meni šaplju,

svaki je demon znao samo za se i nizašto više,

a ja sam u se primio kleti savez mračnih riječi.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting