[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

…Minwe neth…

U sjeni procvalih trešanja,u nadi  Zore što se budila na krilima anđela bijaše 2097.godina…

Vrijeme Prvog Doba-Doba Iskona…vrijeme Visokih Kraljeva…

Vrijeme slobodne ljubavi…i tada se noću miješaše zelena i modra boja…

Tragovi ugaslih zvijezda kao da su sjali iz njihovi očiju…zjenice im milovale šumske božice…

…nevidljivim maglama oslobađale im um,otvarale duboku svijest…

Leptiri su plesali…golubovi pjevali na obližnjim goletnim stijenama…

A oni…oni su tugovali…ublažena,ali snažno prisutna,tuga im je polako zarobljavala duše…prizivala negativne osjećaje…žarila krv u žilama…

Razočaranje i bijes…te razarateljske sile uvukoše im se u najdublje predjele bića,u samu srž snova…srušile su sva kraljevstva što tamo trajahu milijunima godina…

Obojica su ležali,shrvani od boli,jedan pored drugoga…neobični ljubavnici…

Nositelji prokletstva nazivahu ih…lažni proroci,umišljeni svećenici,obični ljudi,daleki trgovci,iako različiti,složeni u jednome-ispoljiti svu svoju mržnju  prema  nevinim mladićima…

Gazili su ih riječima,ubijali zgroženim pogledima…iz svojih izopačenih očiju bacali su otrovne strijele prema njima…

A ni zbog čega-zbog ljubavi,zbog prirode…zbog samospoznaje i iskrenosti prema sebi-da,zbog toga su prokletnici postali…

Skrivali su se,u duboke predjele šuma,tražili utočište i zaštitu u ruševinama drevnih palača…

Koliko god ugodan,svaki dodir bolio ih je,razarao im duh…sumnjali su…jesu li krivi što su drugačiji rođeni,jesu li normalni…da li ih je Bog napustio,poigrao se njima,usadio im krive sklonosti…

Nisu znali što su…možda samo utvare što će polako nestati u Svijet sjena…u vječitu tamu,u neminovni zaborav…

Dah mu je postajao sve slabiji…konačno se zloba očitovala-poslaše paklenog zmaja da slomi jednog…prizvaše zmiju zlatnih krljušti da rani drugoga…i tako im smrt kuca na vrata…pruža svoje ruke da ih njima zagrli…

No,Svjetlost se pojavila-u liku Pegaza…na leđima njegovim spavahu od rana i otrova…

Srce šume ih je dočekalo…jezerske i šumske božice okupile su se…ni magične suze iz njihovih očiju nisu mogle pomoći…

Probudili su se…gledali jedan drugoga,bili još povezaniji u trenucima kada ih je sva snaga napustila…

Kiša je padala…svijetlo zelene krošnje,obasjane posljednjim zrakama Sunca,bile su poput krova voljenoga doma…

Poput kristala,kapljice su nježno padale na tlo…nekoliko njih palo je na njegove usne,na onoga što poražen je od zmaja bio…otrovani od zlatne zmije mu se približi i posljednji put mu svojima njegove usne dodirne…

Kako  je bilo snažno…taj poljubac…osjetiti tuđe usne mokre od kiše…

Smrt je otvorila svoja vrata…obojica se prepustiše njenim hladnim rukama…

Životne sile njihova  tijela više ne poznaju…ni danas se ne zna gdje im je grob…

Priče su kružile,od koljena do koljena…preživjele su…

Preci pričaju da je svijetloplava ptica staklenoga sjaja odnijela njihove duše…i danas su tamo negdje,gdje čista duhovnost bezgraničnom i bezuvjetnom ljubavlju grli i miluje naše svijesti…

Kada je odvojio svoje usne od njegovih,samo je tiho rekao,mekim šapatom:

„Minwe neth…annakho me y indilath…“

Kapljice su tužno pjevale,smrzavale se od tužne sudbine…po prvi put,u trenu njihove smrti,snijeg se pojavio u Dobu Iskona…i nikada nije bio bijelji…

I sada,kao da čujem,dok snijeg ponovno pada i pahulje se tope na mojim dlanovima,te posljednje riječi…

Voljet ću te…do kraja vječnosti…

 

Posted by Ellenhyll

This article has 11 comments

  1. Bez obzira tko su u ovoj ljubavnoj priči protagonisti – ispričao si nešto predivno! I ispričao si to fantastično! S nježnošću koja osvaja…s krajem koji je i tužan i bolan…i sa toliko mašte da skidam kapu!Bravo!Svaka ti čast za ove fantastične stihove Hyll!! 🙂
    Meni ovdje nisu bitna uvjerenja ili sklonosti,odobravanje ili neodobravanje homoseksualnosti…gledam priču,stil…ljepotu napisanog.
    Lijep ti pozdrav Hyll i ugodan dan ti želim! 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting