[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Bijah slijepa od rođenja,

učili me dušu istresati

sve do zadnje slutnje.

Samo s toga posvećenja

naučio si me istesati

sve moje pomutnje.

 

Prepoznadoh Te, Sine Davidov,

kao da smo mi blizanci

jer sam uvijek bila poslušna.

Poslušnost mi bila zov.

O, kako smo stari znanci!

Idealima sam bila zdušna

 

koji obećavali su besmrtnost.

Varali su cijele mase,

a ja sam sve vjerovala.

Kako smiješno, bratstvo i jednakost,

ali ne daj na se.

Laži nisam sljedovala,

 

nije mi se dopalo

jer sam istinu uzljubila

kao prava proleterka.

I evo me jer me je našopalo.

Ipak, ja sam ubila

kao svaka slijepa zvijerka.

 

Ti me rodi, a ja bijah nesvjesna

pa sam srljala u maglu

strasnom istinom i vjerom.

Svakome sam bila tragična i smiješna,

samo Ti navede bagru

da Ti me pokažu s mjerom.

 

Ništa mi nije nedostajalo,

htjela sam se i ja nasmijati

da se slučajno ne predam.

Preda mnom je srce Tvoje stajalo

koje mi je htjelo nešto dati;

smiluj mi se da progledam.

 

I pretvoriše se zvijeri u snebivanje,

pretvori se blato u krvavo tijelo;

drvo neko, tvrđe od ta smijeha.

Kada prođe iščekivanje,

vidjeh lice Tvoje, kao magla bijelo.

Od sljepoće nasta more grijeha.

 

Konačno sam progledala, postala prah.

Gdje su moji ideali i moja potencija?

Mrtva pjesnikinja, za sve bezimena.

Još primijetih uza sebe neki svježi dah,

Ti si ona Davidova kraljevska esencija,

Ti si ona Istina mi neviđena!

04.03.2016.  23:23

 

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting