[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

     Smeta mi sunce i njegov sjaj.
Razdragani smijeh što treperi u zraku.
Osjećam da blizu je,došao je kraj.
Svoju trunku mira nalazim u mraku.

Jer njegove halje kriju oči plačne.
Ruke skršene,ledene u krilu.
Jedino spasenje ove noći mračne.
Prigrlih ja tamu,drugu moju milu.

Ne mogu da gledam ovo toplo sunce,
koje moju tugu otkriva pred svima.
Jer i kada grije,ledeno je srce.
Jedino u mraku za me mjesta ima.

Svakog novog dana ono sam što nisam.
Žena sa osmijehom i hiljadu lica.
Po kom je pravilu ovaj život pisan?
Da sreću ne izmami ni jato zlatnih ptica.

I ponovo sklupčah ovo bolno tijelo,
i zaklopih kapke neka sniju san.
Nek proživi tren koji nije smjelo.
Uskoro će svanuti još jedan crni dan.

Autor skorpijaj

CRVENO-ZELENO
JEDNOSTAVNA-KOMPLIKOVANA
CRNO-BIJELO
SUNCE-SNIJEG
VESELA-TUZNA
POEZIJA-PLES

Ova objava ima 32 komentara

  1. Nije ova pjesma kao što kažeš odraz puknutog ludila već, vjerno opisana depresija koja nas sve ponekad pukne i strašno je teško glumiti pred drugima ono što nismo pa bježimo od svih i samih sebe.Pozzz.

    • Ja se to malo šalila bako.To su oni momenti kad nas tuga shrva,pa ne želimo ni novi dan dočekati.Kad nam,kao meni,nedostaje neko jako drag.Pa nam cijeli univerzum nema smisla bez te osobe. 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting