[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moje ime je Michael i u svome bijegu i spasu, ja nemilosrdno ubijen sam, ali ne bojte se. Tužno je, i biti će, ali sada sam sretan.

Dolazim iz disfunkcionalne i samorazarajuće obitelji, iako se nisam nikada osjećao kao da njima pripadam, u njihove hrđave gitarske žice sam bio zapetljan. Nakon što je otac ubijen,  protjeran sa ovoga svijeta, sa majkom šizofreničarkom i liječenom pijanicom, i trogodišnjim nevinim bratom, koji ovaj svijet ovakav ne mora pamtiti, krenuli smo na putovanje vlakom prema svjetlu, u novi i zdraviji život. Ukradenim i prljavim, krvavim novcem platili smo si tri jednosmjerne karte, platili smo si bijeg iz grada Smoga.

Na brzinu, u žurbi, samo jedva stotinjak sati nakon bijednoga i samotnoga sprovoda, na kojem je samo nekoliko crnih silueta, pod pokidanim kišobranima stajalo, sa svojim bezličnim licima koja bi bljesnula na bijelim munjama, praćenim glasnim udarima groma u daljini. Žalosno kratko nakon što mu je tijelo spušteno u crnu mokru zemlju, mi smo imali svoje karte u majčinom izlizanom novčaniku, prtljaga u prastarim kovčezima je nijemo i nestrpljivo čekala pored razbijenih, na par mjesta zakrpanih ulaznih vrata, jeftinog sivog nebodera. Zadnji, mračni i vlažni kat zgrade, koja stoljećima zabranjuje suncu da na hladni beton svoje ručice spusti, bila je posljednje počivalište bijelog leša mog oca. U prohladno jutro, loveći vlastitu sjenu, moj brat ga je pronašao, u lokvi već krute tamne krvi kako leži sa rupom na prsima, gledajući kroz razbijeni prozor u sivo nebo gdje je nekada bila duga. Poljubio ga je u mrtvi obraz, bez ispuštene suzice i pokazao mu prstom na sunce koje se na tren pojavila iza teških oblaka i nasmijao se.

Krenuli smo. Kamenje sa srca nam je palo, jedino se brat okrenuo za tim zlim sivilom, i mahnuo mu nasmijano dok mu se brzim korakom, držeći majku za ruku, udaljavao.

Crvene oči, kroz svoje zavjese nas prate.

Metež brojnih pogubljenih ljudi, u sivom oblaku dima, u svojim tamnim odijelima trče po širokoj, a opet zagušljivoj podzemnoj željeznici. Lavež šepavih pasa, tiho, jedva čujno prebiranje po žicama gitare od života umorna starca, plač i prošnja dječice u dronjcima koji vuku ta tamna odijela za nogavice, samo da bi bili šutnuti kao čik cigarete, samo rasplamsava moju želju da napustim ovo mjesto. Spas je blizu, u nosnicama ga osjećam, svjež je, mekan i tako sočan, iskusio ga nisam nikada prije, a znam da to spas je. Na čas, kada moje sanjaranje buka stoljeća starih bakrenih vlakova razbijenih prozora prekine, spas je opet tako daleko, tako prokleto daleko, to znam, u želucu i svakom dijelu svog razbijenoga tijela, znam da ova zadimljena kupola kroz koju sunce ne dopire, moje je posljednje prebivalište, iako to ne želim.

 

Posted by Dark Indigo

Mislim da ćete saznati dosta o meni putem mojih fotografija, crteža i pričica…:) Inače se amaterski bavim fotografijom, sviram gitaru, crtam, Parkourom te od nedavno i pišem…:)

Website: http://indigo-ri.deviantart.com/

This article has 2 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting