[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Gledam starca

što još uvijek u okaminama sjedi

i zaboli me glava,

jer sam uhvaćen u tolikoj bjedi.

Prolaze godine, prolaze dani,

prolaze trenuci naše žestine,

prolazi doba  gorčine,

svijetlo žudnje i mrak tišine,

prolaze mjesečeve mjene,

prolaze sunčeve smjene,

u naša tijela, nastanjuju se duhovi starosti

(životni zvrk se sažiže i prožimaju pomrčine),

a starac na divanu nepomično sjedi

i prati pogledom divlje vrijeme.

 

Gluhi i slijepi starac,

sjedi u mjedi

u mjedenoj stolici

u košarici mira sjedi

taj sijedi starac

i ne dotiče ga ništa

ni ruka ljubomorne hore,

a časti ga maslinova dijadema

i krepkost i uzoritost časti.

Ovaj starac nije ganut s mjesta

i ostade u njem sabijen svemir,

ne dotiče ga nemir

ni žišci prolaznosti vremena.

Dok drugi umiru, on ostaje vječan,

vječna krjepost duha razmetna.

On živi u  santi leda

kao drevni Metuzalema.

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting