[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Mjesto mog djetinjstva
Oltar moje duše
Izvor moje moći

Mendula…

Nogama je čvrsto stajala na Zemlji,
Raščupanom kosom dirala je Nebo
A mene je držala blizu srca
Ljuljala u krilu

U krilu
S kojeg  je padao pogled
Na sve strane svijeta
I… kunem vam se,
Sve strane svijeta
Tada su strujale u ljubavi
Titrale u oku nevidljivoj povezanosti.

Brižnim stoljetnim glasom
Svakoga jutra bi tiho ponovila:

„nikada nemoj brinuti, Ivane,
samo promatraj
i Priroda će te sigurno nagraditi.“

Prošlo je petnaest godina
Od kada su je pregazili
Kopajući temelje kuće.

Uništili su Mendulu
Ali nikada i mjesto
Na koje se iznova u mislima vraćam
Čije nebo s nekoliko bijelih oblaka
S vremenom ispliva iz mojih očiju.

Autor Prometej

Odgovori

Subscribe without commenting