[Ukupno:1    Prosječno:5/5]
Kako bi to stvarno bilo
kada ne bih imala ni rod,
niti majčino sveto krilo,
niti nesiguran hod;

kada ne bih nosila u sebi
rodnu grudu i životni stil
dok mi suza spala ne bi,
dok mi ne bi spao til?

Kakva bih ja bila poetesa
kada ne bih ljubav uličnu isprobala
i kad ne bih nosila ni krijesa
tamo gdje mi se pokaže obala;

kad bih provodila dane, noći
u sterilnosti si stihova
koji nikad ne bi mogli doći
tamo gdje je domovina njihova?

O čemu bi pjevale moje priče
iz bračne ložnice, iz kuloara,
od nevolja koje se diče
i od nebeskih zlatnih dara;

čime bih badrila jutra snena
i sumrake s jesenskm kišama
kad ne bih bila i crna sjena,
kad ne bih znala što je tama?

Kako da pjevam o zvijezdama i svjetlu
ako ne poznam blato po kojemu gacam
i kako da odriješim životnu petlju
ako lažne tonove ne pobacam

svuda po livadi njina rođenja?
Zar mi je pjevati samo djevojčicama
koje dosadom plode u zemlji buđenja
raznolikih želja i pota na sljepoočicama

dok se pod nebom zeleni ružmarin
i obećanje vječno za sretne i mirne dane
pa da snivam život koji je dobar i fin
i da mi nikada melem ne osvane?
‎srijeda, ‎25. ‎listopada ‎2017. 05:26:19

Odgovori

Subscribe without commenting