[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Ti što imaš svjetlost u zjeni
kojega sunce miluje i grije
plavetni dan te blistavo mije
dok ja se gubim sva u mijeni.

Bačena u tamnicu agonije
svaki me otkucaj bolno reže
melankolija mi dušu veže,
a ja bih da od sreće se smije.

Olovni i dugi su samotni sati
ovijeni u neraskidivu paučinu;
htjela bih i voljela živjeti znati.

U crni Tartar tonem u sljepoći
sve dublje u beskrajnu tišinu;
pruži mi ruku, izbavi me iz noći.

Posted by Sissi

This article has 3 comments

  1. divno prenesena melankolija.
    problem je s njom kaj je uvijek “teška”. i kad nas vrača u dobra i kad nas vrača u loša vremena. uvijek boli .
    lijep pozdrav 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting