[Ukupno:3 Prosječno:5/5]
You must sign in to vote
Ti što imaš svjetlost u zjeni
kojega sunce miluje i grije
plavetni dan te blistavo mije
dok ja se gubim sva u mijeni.
Bačena u tamnicu agonije
svaki me otkucaj bolno reže
melankolija mi dušu veže,
a ja bih da od sreće se smije.
Olovni i dugi su samotni sati
ovijeni u neraskidivu paučinu;
htjela bih i voljela živjeti znati.
U crni Tartar tonem u sljepoći
sve dublje u beskrajnu tišinu;
pruži mi ruku, izbavi me iz noći.
divno prenesena melankolija.
problem je s njom kaj je uvijek “teška”. i kad nas vrača u dobra i kad nas vrača u loša vremena. uvijek boli .
lijep pozdrav 🙂
Lijep sonet. Ja ih ne znam pisati, ali iznimno cijenim sposobnost i znanje onih koji znaju.
Pozdrav
🙂
Free & Plavo, hvala vam na komentarima. Ponekad i od boli ispišemo dobru pjesmu.
Lp! 🙂 🙂