Umoran sam i sve vise licim na ostatak mase
koja se neumorno kotrlja prema istoku.
Gledam lica, i u svakom se prepozajem,
Dok sunce na zapadu mrsi boje plavog obzora .
ja sam odlucio da ostanem u praznini ovog dalekog prostora.
Bez obzira sto se u smiraju dana ne nezire ni jedna zvijezda!
prosuti pogledi u podnozuju istoka iscrtavaju zarko crvene nijanse zaborava!
i jugo u daljini nevidljivom rukom rasipa ostatke srece.
Vec sad i jutro mirise na sumrak,
ovaj trenutak se u beskraj vrti!
Spas ne postoj, ne postoji nista osim zadovoljstva smrti!
Ona dodje kad se zvijezde raspu po po beskraju svemira,
njezno te uzme za ruku i tad osjetis da te ni jedna stvar vise ne zanima
i ni jedna tuga u srce ne dira!
Pozelis da smrt do kraja zivota traje,
jer kad nju osjetis sve ostale zvjezde, utrnu, prestanu da sjaje.
Zavuku se pod skute sivih oblaka.
I osjecam se sretno, ipak samo do sumraka!
Tužno ali tako lijepo napisano…lijep pozdrav !
🙂
Volim ovaj stil … Ima tu, neku jačinu
Sve u svemu, odlično. 🙂
trudim se 🙂
samo nastavi 🙂
ima toga od rajnije dosta ako ti se cita 🙂 sada je poprilicna susa sto se tice moga pisanja. 🙂
znam kako to ide, hehehe, jedno vrime ništa pa onda tri u istoj večeri 😀
ako ti se svidja ovaj nacin pisanja imas kod mene bar 50 pjesama koje ce ti se sigurno svidjeti… 🙂
dok sunce na zapadu mrsi boje plavog obzora… ta kitica je cijela predobra.a dalje da bi rade smrt – pretuzno. nema niti nade. kao da di se prepustio tuzi odustao od borbe. pozdrav
Znas, samo tuzne pjesme mogu da budu dobre!!!
ma jok 🙂