[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U ranu zoru dok je  mlado sunce još spavalo,

dok su bijeli istočni oblaci nebeski, bili mekano

uzglavlje od perja zlatnoj kosi, ljuštio sam biser duše,

dubio na vrhu slobode. Misli su se rojile kao morska pjena

i do skuta mojih valovi su donosili morske sirene, a duša

prosto krilima vinula se u nebesa.

O! kako su misli bile moćne! i tišina u kojoj sam dubio  kao mrtvac pod zemljom. U beskrajnjoj tišini, u dubini bez dna,

u hordi bez trunke boli, tup, penjao sam se na najviše izbe

i plivao svim tim  krvavim i mutnim morima, svim jarcima

i potocima zamućenih obraza iz vatre srca, iz vatre moći.

Preskakivao sam zvijezde i golim rukama grlio hladnu svijetlost,

hladan sjaj. I lice mjeseca, dragao sam i cjelivao kao najmilije dijete i cijeli svijet obujmio grudima; nikla je u meni klica slobode i izdigao se nad oblacima svijeta i razorio ljusku sputavanja, vratnice životnog okvira.

Odgovori

Subscribe without commenting