[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

        Stvari se raspadaju, jedna po jedna, jedna u drugoj, prva u trećoj, i nekim čudom tvore neke nove riječi i stvari, a da nisu maknule ni malim prstom. Hvata ih obijest kada shvate da mogu trčati i preskakivati jedna drugu, a nemaju obraza ni force pratiti osnovnu nit radnje. Nema ni zapleta ni raspleta, a priča se kotrlja već svojim začetkom. Ni teorija tu ne može ništa. Ako se oko zainati i zapleše sa svojom mrtvom slikom, neće ga zaobići ni trava urasla u rubove grobova, ni zapisi u kamenu. Od početka do kraja dana, pa i preko stvarne ledene noći prostori se utapaju jedan u drugom i vabe male nevine rečenice, koje se otimaju njihovu pohotnom zagrljaju.

       Neki je putnik u bijelom skafanderu obišao triput Zemlju i pojavio se u slogovima trajanja. Tada je objavio svoje čuveno proročanstvo o nevidljivoj crvenoj prašini. Rekao je sve o tamnoj tvari i nebulozama slučajnosti i dragim nenametljivim bogovima. Svi stanovnici mora koji sada bulje u svoje tanke monitore zibaju se u krugu svojih mitova. Stvari se raspadaju, a riječi spremaju ražanj. Jedna u drugoj, peta u četvrtoj, sijeku zavoje i hvataju posljednje zrake sunca. Divan je ovaj selfi-suton koji sam danas napravila. Mogu ga odmah staviti na zid. To je bilo sjajno blesavo vrijeme prije otkrića šeste dimenzije, kada je krivnja, sasvim nepotrebna i razorna davala znakove da njeni udovi odbacuju radikale i tako nastavljaju svoj put od samih posvećenih gena.

         Kotrlja se tako i pašnjak i livada, gosti nam dolaze, a mi još nismo postavili ni stol. Inspektori će upasti u zamku od pletera, domoljubi neće imati sitniša, a stvari se raspadaju i nikada više neće biti iste. U tom trenutku napustila me moja vjerna sažetost. Oprosti, po ne znam koji put. Sve bi se dalo zbiti u par dobrih i jakih stihova i pjesma bi tekla sama od sebe, jer njena je zadaća da samo prati ritam netaknute prirode. Ali, nešto je još od prekjučer pošlo po zlu. Crveno stoji i stoji, a zelenoga više nikad vidjet neću. Kakva je to radost mrtvaca kada sam sebi mora iskopati raku u tlu masnih gruda gdje puževa ima. Što je s morskim psima! Jedan mali zastoj i gotovo. Uzalud, nemoć, patnja i sve te beskorisne riječi trebalo bi izbirisati i tek tada vratili bi se u neposredno stanje stvari. Sasvim blizu zemlji.

        Dug je put, a kraj je blizu. May God bless and keep you always… may your wishes all come true.

And see the lights surrounding you….

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting