[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Eh,

Kada bi Mjesec imao kazaljke,

Draga moja mati,

Ti bi istog trena, kamo se

Skitam, mogla znati.

 

Pratila bi moju laganu

sjenu

što ulicama

vrluda

I prigovarala mi

vječno:

„Tomislave, ne idi

tuda.“

 

I ja, kada ga pogledam, često

Pomislim na tebe.

Zažalim za mirisnom

posteljinom

I ispeglanim rubom,

što me

Po vratu – zagrebe.

 

Znam dobro,

kako si prostreš

tako ćeš sanjati.

Draga mati, samo me on

na ovom putu prati.

 

Često mu mahnem, misleći –

Kako ću postati bolji,

Ali život me odveo tamo

gdje mi ništa nije

po volji.

 

Kada pomislim na tebe,

u snu

se probudi srebro,

moj Mjeseče.

Tako rado bih se vratio kući,

Ali, to uvijek odgodim,

za neko drugo

veče.

 

Spavam tko zna gdje, i tko zna kako

i tko zna na čemu.

Svaki puta kada legnem,

a nema Mjeseca,

Znam da ti nisam

zahvalio na svemu.

 

Čini se da živim poput

mjeseca,

obješen o plavome nebu.

Ali, vjeruj mi,

još uvijek za

Pravu ljubav

osjećam potrebu.

(tomisl@v,10.9.2014. godine)

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting