[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Prepolovila si svoje srce
i polovicu duboko posadila
u pustopoljinu njegovih grudi
gdje ledeni vjetrovi zavijaju
nalik onima u ogoljenim stepama
u kojima sjeme nikada ne proklija
već se smežura poput suhe smokve.
Drugu polovicu ostavljaš sebi
i ona iznova izraste ogromna
umalo, kao Olympus Mons.

Zapitkuješ svijetom treba li tkogod
srce uznosito što cvjeta cvijetom
boja davnih jeka, ljubavi i nada,
i ljudskih htjenja da ga zasade
u zapuštenom vrtu umjesto
korova i mančinelovog drva.
Al’ nitko ne htjede to neobično sjeme
jer svima su draže otrovne kiše.

I bacaš jedno po jedno zrnce
u nemirno tirkizno more
nek’ ih plime nose na obale nove
možda, gdjekoje i procvjeta.

Posted by Sissi

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting