[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
„Molim te, Bože, molim te, samo jednu puževu kućicu, broj 127.“ tako su jednom davno molile malešne ruke umazane kolačima od zemlje. Nisu imale gdje poći, stisnute u kantunu; kad bi barem, kad bi samo imale puževu kućicu, tiho je zaželjla svom svojom snagom dok
crna je Sjena rasla velika pored malih ruku.

(Progutat će je, Bože, brzo daj joj.. Daj joj puževu kućicu broj 127!)

Da, jednom davno, molile su nečije ruke, ali njene molitve, ipak bogu ostale su samo riječi utrnute na njezinim usnama, skrivene iza njezinog pogleda u dubini tih tamnih očiju dok su ponavljale: „Molim te, nemoj.“

Ta mala već odavna ne moli (ne može), a njen bog sahranjen je na mjesto, zajedno sa puževom kućicom, br. 127 i malom sestrom, na mjestu gdje njene neostvarne želje i čežnje ostaju zauvijek takve, na to malo groblje njene duše.

Autor asonanca

Odgovori

Subscribe without commenting