[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Gotovo je.
Koprena zaklanja
moje djelo.
Igram se
sa glistama.

Otrpjeh,
na prelazu,
nepojmljivu bol
– dok nije
iščiljelo.

Zauvijek,
obitavam  –
u nesvjesnom.
Pčela ima
koliko i misli.

Gdje ste?…
Smrtna djeco
– nedozvani.

Autor marijamiko

Ova objava ima 5 komentara

  1. Hvala što ste pročitali pjesmu i komentarisali je kao zanimljivu. Ne bih da tumačim svoje djelo. Jednostavno, mora se nešto poznavati iz života pjesnikovog (Helderlinovog). Ludilo je “blizu” nesvjesnog, ono je u samom srcu nesvjesnog. On se oprostio od života, bio je uman, duhovan, a onda se kroz ludilo približio carstvu nesvjesnog. Neka iskustva koja i sam nosim dotiču donekle to. Otuda sam ja “mali” pjesnik koji oponaša velikoga pjesnika i poštuje ga i želi ga spoznati. Tzv. “normalni” su ta djeca, nedozvani. Oni ne čuju šta to kazuje pravi Helderlin, iz carstva nesvjesnog. Oprostite ako sam bio naporan. Pozdravlja Vas Milenko!

  2. Mene pjesma asocira na ono – od genija do ludila korak
    Nije lako nama običnim smrtnicima shvatiti veličinu, premda bi mogli (a i bi i trebali) strijemiti ka njoj, uzdignuti se iznad prosječnosti ili makar nesto nauciti od njih
    pozdrav!

  3. Upravo to, prijatelju… Ako smo pjesnici, onda, dokle ići? Vrijedi li zbog pjesme žrtvovati razum i treba li to, čemu? Zar nije poezija i Logos, Riječ, Smisao, pa i Logika?! Opet, mi postajemo zreli. I kod pjesnika godine čine svoje. Hvala ti na komentaru i srdačno te pozdravljam! Milenko.

Odgovori

Subscribe without commenting