[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Iz daljine čujem kako zove
majka zemlja i sve rijeke i nizine
da raspustim uze i okove;
viču sve planine i visine:

prekinuti tokove i rastrgati brane,
naopako sve okrenuti i provjeriti
da li ima rijeka koje nisu izabrane,
svaku kaplju vode posebno izmjeriti

pa na jednu hrpu postaviti sve što vrijedi.
Ostao bi samo zagađeni zrak,
hrpa olova i željeza u koritu što blijedi,
a na to bi smeće polegao mrak.

Novu zemlju, nove otvore prokopati
na kamenjarima niz koje teku ponornice
pa sve ono dobro opet iskopati
neka šiknu tuda lađe razne, podmornice

što ih nosi uvijek svježi vjetar maestral.
Vodoskoke potrebno je usmjeriti
da nam budu pijedestal
s kojeg ćemo svakog uvjeriti

da je nepisano pravilo i rajsko
ne bacati svoje na tuđe terene
jer kad stigne sunce majsko
ono zabacit će sve te sjene,

spustit se milostivo na rijeke,
obavijati nas svim toplinama,
zaviti nas sve u kupke meke,
osnažiti svim svježinama.

Rijeke su kao ljudske duše,
čiste su na svojim izvorima
gdje im svježi vjetar puše
da bi brže stigle nizvodima

gdje ih čekaju već korita izdubljena,
prepuna od crne zemlje, mnoštva cvijeća;
tada ista svježa voda ostaje izgubljena
jer se duši nakupilo otpada i smeća

što ga vjetar ne nosi već bezbožnici
koji crpe silnu vodu pa je uprljaju
da bi sami sebi činili se možnici
pa odlažu duši sve što umrljaju

i od duše ljudske nasta mulj i bol;
sva je sreća da je izvorište svježe
jer ga drži Bog što svjetlo je i sol
pa od duše iste bezbožnici bježe

nakon grešnih radnji i užasa.
Ne znaju da rijeke će se osoviti,
a da oni neće vidjet spasa
jer ne žele odbačenu dušu obnoviti.
‎srijeda, ‎19. ‎travnja ‎2017. 10:27:36

Odgovori

Subscribe without commenting